Endemske biljne vrste u Bosni i Hercegovini

Bosanski ljiljan

        Bosanski ljiljan ili zlatni ljiljan pripada porodici Liliaceae (ljiljani ili lukovi), a njegova naučna oznaka ili binarna nomenklatura je Lilium bosniacum. Njegova kromosomska garnitura je 24 i on je diploid. To je vrsta ljiljana koja raste na gorskim travnjacima i grmljem obraslim obroncima bosanskih i dinarskih planina. Naraste do visine između 30 i 90 cm. Cvijeta u svibnju i lipnju. Na vrhu stabljike obično se nalazi jedan viseći cvijet narančasto žute boje. Latice su debele i savijene unatrag, a prašnici strše. Raste na krškim grebenima od 1200 do 1900 m. Dugo je smatran podvrstom Lilium pyrenaicum-a ili kranjskog ljiljana (lilium carniolicum), ali je 2005. priznat kao zasebna vrsta.
Pripada carstvu Plantae, diviziji Magnoliophyta, razredu Liliopsida, redu Liliales, te rodu Lilium.

Vrtoglav
        Vrtoglav pripada porodici Liliaceae, a njegova naučna oznaka je lilium cattaniae. Kromosomska garnitura mu je 24 i on je diploid. Endemska je biljka dinarida. Vrtoglav je trajnica koja ima podzemno stablo tipa lukovice, promjera oko 5 cm. Cvijeta u lipnju i srpnju. Plod je okruglasta široka čahura, širine do 2 cm. U njoj je veliki broj horizontalno smještenih svijetlosmeđih sjemenki. Listovi su kopljasti i oštri. Srednji su u pršljenu, a ostali su razbacani. Cvjetovi stoje savijeno, cvjetni listići su zavrnuti, bez mrlja, jednobojni, boje tamnoga vina, polen je narančast,  stapke plodova privijeno se uzdižu. Optimalna staništa ove vrste su u svijetlim kserotermnim šikarama i šumarcima hrasta medunca. Često se javlja u višim dijelovima primorskih Dinarida, gdje se susreće u škrapama i vrtačama, na dubokim i hranljivim tlima, pojedinačno ili u manjim grupama. U Bosni i Hercegovini raste na više planina, kao što su Prenj, Čvrsnica, Čabulja, Orjen i dr. Pripada carstvu plantae, redu liliales, te rodu lilium.

Bosanska mišjakinjica
        Bosanska mišjakinjica je endemska biljka Istočnih Dinarida iz porodice Caryophyllaceae(karanfili). Višegodišnja je biljka sa gustim busenjem, visoka oko 15-30 cm. Stabljike su joj brojne, obično uspravne. Pri osnovi su odrvenile, a pri dnu razgranate, gole ili dlakave. Listovi su joj linearno lančasti ili¬ linearno končasti ili šiljasti. Priliježu uz stabljiku, a dugi su oko 5-10 mm, a pri osnovi su prošireni. Cvjeta od svibnja do lipnja. Peteljke cvijeta su gole ili dla¬kave. Čašični listići su usko lančasti, bijeli, dugi 3-4 mm. Krunica je bijela, a latice kraće od čašice ili jednake dužine. Izduženo su jajasti, a u osnovi 5 spoljnih prašnika su valjkasto produžene i rascijepljene žlijezde pa izgleda da ih je 10. Plod čahura je jajoliko valjkast, dvostruko kraći od čašice. Sjemenke su sitne, svijetlosmeđe, duge 0,8-1 mm, a široke 0,5-0,8 mm. Bosanska mišjakinjica raste na krečnjačkim i serpentinskim kamenjarama i suhim kamenjarskim pašnjacima, glavninom u pojasu subalpske vegetacije. Izrazito je heliofitna vrsta. Naučna oznaka joj je minuartia bosniaca i diploid je. Pripada carstvu plantae, diviziji magnoliophyta, te rodu minuartia.



Hercegovački zvončić
        Hercegovački zvončić pripada porodici campanulaceae(zvončići), a njegova naučna oznaka je campanula hercegovina. Kromosomska garnitura mu je 34 i diploid je. Lomljiva je viseća trajnica dužine 12-20, ponekad i 40 cm. Ima debeli, poluodrvenjeni kvrgavi rimozom koji može duboko prodrijeti i u uske pukotine krečnjačkih litica. Stabljike su mu broj¬ne, uglaste, ispresavijane. Listovi sterilnih jedinki su okupljeni u čupercima, jajoliki, zašiljeni, pri bazi srcoliki, bu¬brežasti. Obostrano imaju po 2-3 zuba. Cvjeta od lipnja do kolovoza. Cvjetovi su u vršnim grozdovima, iz kategorije malocvjetnih. Kru¬nica je gola, svijetlomodra. Plod ovog zvončića je zavrnuta čahura, u kojoj je mnogo sjemenki. Otvara se sa strane, a sam vrh ploda ostaje zatvoren .Staništa hercegovačkog zvončića su pukotine okomitih, (polu)zasjenjenih krečnjačkih i krečnjačko-dolomi¬tskih stijena, obično na nadmorskim visinama od oko 1150-1500 m. Karateri¬stična je vrsta endemske asocijacije. Ovaj zvončić je endem Jugoistočnih Dinarida. U BiH, odnosno Hercegovini najveće lokalne populacije su u kanjonu Neretve, Rakitnice, Dive Grabovice, Drežnice, na Prenju, Čvrsnici, Piasi i Veležu. Pripada carstvu plantae, te rodu campanula.


Hercegovačka lazarkinja
        Hercegovačka lazarkinja pripada porodici rubiaceae, a njena naučna oznaka je asperula hercegovina. Ovaj endem je višegodišnja biljka koja bude visoka oko 10-20 cm. Može biti gola ili dlakava. Listovi se javljaju u prividnim pršljenovima, dugi oko 13-25 cm. Linearno su lančasti, goli ili dlakavi, sa hrapavim rubovima. Imaju 6-12 involukralnih listića. Oblik im je jajasto-lančast do jajast. Cvjeta u lipnju i kolovozu.  Cvjetovi se nalaze u pseudoštitastim cvatovima, koji su inflorescencija sastavljena od 25-30 cvjetova. Krunica je četverodijelna, dužine 3-5 mm, bijela je do ružičasta. Cvijet ima ljevkast vjenčic s jasno razvijenom dugom cijevi, a obod mu je razdijeljen na 4 režnjića, koji su razvraćeni na strane. Lapovi cvjetne čašice su slabo razvijeni. Žig tučka je dvodijelan i duži od krunice. Najčešće stanište ove biljke su pukotine krečnjačkih stijena, na nadmorskoj visini od oko 1700-2100 m. Javlja se u endemskin dinarskim biljnim zajednicama.Bosanskohercegovački je endem centralnih Dinarida,  Bjelašnice i planina hercegovačkog endemskog centra Prenj, Čvrsnica, Čabulja i Velež. Pripada carstvu plantae, te rodu asperula.



Halačija
        Halačija pripada porodici boraginaceae(oštrolisti), a njena naučna oznaka je halacsya sendtneri. Kromosomska garnitura oj je 22 i diploid je. Halačija je višegodišnja busjenasta biljka sa ustajućim jednostavnim stabljikama i dugim korijenovim sistemom. Stabljike su pokrivene dlačicama. Listovi su jednostavni, cjelovitog ruba. Listovi koji su na stablu su znatno sitniji, naizmjenični i obrasli dlačicama. Cvjeta u svibnju. Cvjetovi su dvospolni, malo razrezani i imaju dvostruko ocvijeće: čašicu i krunicu. U čašici je 5 lapova koji su međusobno uglavnom srasli. Zlatnožuta krunica je ljevkasta sraslih latica, po obodu peterokrpasta. Od rasplodnih organa ima 5 prašnika i jednovrati tučak. Prašnici su prirasli za cijev krunice, a antere su im zašiljene, na obodu trepavičaste. Tučak ima vrat i nadraslu plodnicu koja je četverodijelna. Plod je suh, nakon dozrijevanja raspada se u 4 plodića koji su trouglasto jajoliki. U sezoni cvjetanja, sivim serpentinskim stijenama i kamenjarama daje osebujnu lijepotu. Raste na otvorenim serpentinskim kamenjarama između menitih blokova, na nadmorskim visinama oko 190-1500 m. Endem je Dinarida. U Bosni raste oko Maglaja, Žepča, Zavidovića, Olova, Višegrada. Pripada carstvu plantae, te rodu halacsya.



Zelenkasta ivančica
        Zelenkasta ivančica pripada porodici compositae-asteraceae(glavočike), a njena naučna oznaka je leucanthemum. Kromosomska garnitura joj je 54 i diploid je. Pripada carstvu plantae, te rodu leucanthemum. Ova margareta je višegodišnja biljka, plitkog horizontalnog podzemnog stabla- rizoma. Stabljike su visoke 20-35 cm, uspravne, jednostavne, a rijetko oskudno razgranate. Listovi u bazi imaju duge peteljke, a pri vrhu imaju 3-7 zašiljenih zubaca. Donji listovi na stabljici su široki 3-4 mm. Postepeno se sužavaju u dugu peteljku. Srednji listovi stabljike su usko-linearni. Rubovi su im oštri, sa prema na¬prijed upravljenim zupcima, rjeđe potpuno cje¬loviti. Gornji listovi su usko linearni i sjedeći, široki 1-2 mm, pretežno cjeloviti. Cvjeta u lipnju i srpnju. Cvjetne glavice su krupne, promjera 3-5 mm. Ahe¬nije su duge oko 3 mm i široke oko 1 mm. Gole su i sjajne, sa 8 ispupčenih staklasto-bjeličastih uz-dužnih rebara, a u udubljenjima su crni. U okviru ove vrste opisana su dva taksona: forma simplex horvatić, čije su stabljike jednostavne i niže i forma ramosum horvatić, koja ima snažniju i višu stabljiku, sa 2-3 ogranka. Zelenkasta ivančica raste na pašnjacima sa karbonatnom pod¬logom, pretežno u fitocenozama obilježenim vrstama scorzone¬ra i hrysopogon. Javlja se u pojasu nadmorskih visina između 1400-1800 m. Endem je Jugoistočnih Dinarida.



Bosanski staračac
        Bosanski staračac pripada porodici asteraceae, a njegova naučna oznaka je senecio bosniacus. Pripada cartvu planatae, te rodu senecio. Kao i ostali staračci, i bosanski je trajnica sa dugim valjkastim i odrvenjelim rizomom. Stabljike su mu uspravne, visoke oko 40-70 cm. Sivobijele su, pri vrhu razgranate, sa većim brojem cvjetnih glavica. Listovi su izduženo ovalni, pri vrhu zaobljeni ili tupo zašiljeni, a pri dnu se postepeno sužavaju u dugu i široku peteljku. Srednji i gornji listovi na stabljici su u osnovi uholiki i obuhvataju stabljiku. Cvijeta od lipnja do rujna. Ovojni listići žutih cvjetova su goli ili gotovo goli, pri vrhu su zašiljeni i sa čuperkom bijelih dlačica. Obod im je usko prozirno membranozan. Bosanski staračac naseljava karbonatne kamenjare i stijene na nadmorskim visinama od oko 1000-2000 m. Endem je bosanskohercegovačkih Dinarida.




Bosanski dičak
        Bosanski dičak ili bosanska repnica ili bosanska barbica pripada porodici brassicaceae, a njegova naučna oznaka je barbarea bosniaca. Pripada carstvu plantae, te rodu barbarea. Bosanski dičak je trajnica visine oko 25-55 cm. Stabljike su mu visoke, uspravne, a na poprečnom presjeku uglaste. Izbrazdane su i obrasle listovima. Li¬stovi su naizmjenični, a pri dnu formiraju rozetu. Svi su debeli i goli. Drška listova je pri dnu proširena i okriljena. Srednji i gornji listovi stabljike često imaju režnjeve koji su međusobno spo¬jeni širokim krilima. Cvjeta u svibnju i lipnju. Cvjetovi su brojni, dvospolni i pravilni, sa dugim peteljkama. Latice su duge oko 7-8 mm, obrnuto jajolike, pri osnovi kli¬nasto sužene, a na vrhu blago udubljene. Peteljke ploda su relativno kratke, tj. duge 4-6 mm, neznatno tanje od ploda. Plod je široka komuška. Jajolike sje¬menke su sivkastosmeđe, gole su, a na površini mrežasto fino naborane. Bosanski dičak raste na vlažnim livadama, rubovima poplavnih šuma i šikara, uz jarkove i puteve, a nađe se i u vegetaciji mezofilnih livada, na nadmorskim visinama oko 650-1300 m nadmorske visine. Uspijeva na svježim, hran¬ljivim, ilovastim ili pjeskovitim tlima, na sunčanim ili blago zasjenjenim pozicijama. Endem je centralnih Dinarida, tačnije bosanski stenoendem.



Zvonce sutjeske
        Zvonce sutjeske pripada porodici Campanulaceae, a njegova naučna oznaka je Edraianthus sutjeskae. Kromosomska garnitura mu je 32 i diploid je. Pripada carstvu plantae, te rodu Edraianthus. Kao i ostale vrste roda Edraianthus, i ova biljka je trajnica, obično visine oko 2-5 cm. Relativno je visoka, često polegla ili uspravna i gola, rijetko dlakava. Listovi su malo ljepljivi, sjajni, najcešće goli. Cjelovitog su ruba ili slabo nazubljeni, malo dlakavi. Brakteje su malobrojne, usko izdužene. U osnovi su proširene i zelene sa purpurnim prelivom. Čaška je duga 5-10 mm, purpurno-crvena ili žuckasta. Cvjeta u lipnju i srpnju. Krunica je zvonasta, tamnoljubičasta. Plod je tobolac sa nepravilnim zaklopcima koji se otvaraju na vrhu i otpadaju. Sjemenke su jajolike, pljosnate, široko elipsoidne. Ovo zvonce raste na stijenama i u vegetaciji polusmirenih šikara do vrhova visokih planina u brojnim zajednicama. Opisan je u kanjonu Sutjeske, na stijenama Vratara, a ima ga i na Volujaku, Magliću i Zelengori.


     

Bosanska kadulja
        Bosanska kadulja pripada porodici lamiaceae, a njena naučna oznaka je Salvia pratense varbossania. Pripada carstvu plantae, diviziji magnoliophyta, te rodu salvia. Vrhbosanska kadulja je trajnica koja naraste do 60 cm, sa jakim i veoma razgranatim korijenovim sistemom. Stabljike su joj uzdignute, jednostavne ili razgranate, obrasle dugim oštrim bijelim dlakama. Listovi ove kadulje su perasti, dlakavi, sastavljeni od 4-6 parova li¬nearnih režnjeva. Cvjeta u svibnju. Ocvijeće je rastresito, a u prividnim pršljenima se nalazi po 4-6 cvjetova. Krunica je ljubičastoplava, duga 9-12 mm, gusto dlakava, a antere su žute. Plod je oraščić, dug oko 2 mm, zaobljen i kestenjastosmeđ, bez sjaja. Ova kadulja raste na zaravnjenim pozicijama, kao što su polja, vinogradi i sl. na nadmorskim visinama od oko 400 m. Može se naći i u područjima koja imaju stepska obilježja. Osebujnom kserofilnom građom, prilagođena je klimatskim ekstremima, kao što su suša i visoke ljetne, kao i niske zimske temperature, snažni vjetrovi. Po svim tim prilagodbama, izraziti je heliofit.





Pančićeva omorika
        Pančićeva omorika pripada porodici pinaceae, a njena naučna oznaka je picea omorika. Kromosomska garnitura joj je 24 i diploid je. Pripada carstvu plantae, diviziji phinophyta, te rodu picea. To je tanko, do 50 metara visoko četinarsko drvo. Ona je endem područja Podrinja, zapadne Srbije i istočne Bosne(okolina Višegrada). Ime je dobila po srpskom botaničaru Josifu Pančiću koji ju je otkrio na planini Tari 1875. godine,  kod sela Zaovine i Rastišta. Stablo omorike je visoko 30-40 m i oko 50-60 cm u promjeru, sa pravim i vitkim deblom, usko¬ piramidalne krošnje. Kora joj je tanka, crveno¬-smeđa, a ljušti se u većim nepravilnim komadima. Kestenjasti pupoljci su sitni, jajoliki i bez smole, dugi oko 3-4 mm. Gornja strana iglica je tamnozelena i sjajna, a donja ima dvije plavičastobijele pruge stoma. Cvjeta u travnju i svibnju. Muški cvjetovi su svijetlo do ljubičasto smeđi i vise prema dolje. Omorika je jednodomna, anemofilna vrsta. Dobro podnosi hladnoću i veliku sušu. Zbog izvanrednih estetskih svojstava često se javlja u gradskoj hortikulturi, jer je otporna i na dim, prašinu i izduvne plinove. Omorika raste na strmim, krečnjačkim obroncima, gdje obrazuje endemicne zajednice sa smrčom i jelom. Rijetko je ima na geološkim podlogama od serpentina i dijabaza. Ovaj četinar je endem srednjeg Podrinja.

Žalosna zijevalica
        Žalosna zijevalica ili žalosni strupnik  pripada porodici srophulariaceae, a njena naučna oznaka je srophularia tristis. Pripada carstvu plantae, te rodu srophularia. Žalosna zijevalica je dvogodišnja biljka tankog korijena. Svi vegetativni organi su crnkasto-purpur¬ni. Stabljike su joj visoke oko 20-60 cm. Cvjeta u svibnju i lipnju, ponekad i u srpnju. Cvjetići su pojedinačni, na kratkim žljezdastim drškama, koje su kraće od čašice. Plod ove zijevalice je okruglasta, zašiljena čahura, duga oko 5 mm. U njoj je veći broj crnkastih sjemenki. Raste  na rastrošenim kamenjarama, u svijetlim šumama crnog i bijelog bora. Većina serpentinofilnih populacija je zabilježena na nadmorskim visinama u rasponu od oko 325-1100 m. Susreće se u endemskim zajed¬nicama pograničnog dijela istočne Bosne i zapadne Srbije. Endem je unutrašnjih masiva Dinarida, kao što je dolina rijeke Duboštice kod Vareša i Krivaje kod Careve Ćuprije, kod Strmice na Limu, Stratište kod Višegrada, dolina potoka Kruševica kod Drin¬skog, okolina Rudog, Rudo, Mioče, Vardište.


Grahorica
        Grahorica ili grašica pripada porodici fabaceae(mahunarke), a njena naučna oznaka je vicia montenegrina. Pripada carstvu plantae, te rodu vicia. Ova grahorica je trajnica visine oko 40-60 cm, sa oštro uglastim, krtim golim stabljikama. Listovi su joj perasti, sa¬stavljeni od 8 do 17, ponekad i do 28 listića. Duguljasti su i pri osnovi zaokrugljeni, a pri vrhu okruglasti ili odrezani, sa malim šiljkom. Sezona cvjetanja je u lipnju i srpnju. Cvjetovi su dugi 14-15 mm, na dugim okruglim, uzdužno izbrazdanim, oskudno dlakavim peteljkama, dužine 3-4 mm. Tamnoplavi su, sa tamnijim žilicama. Čašica je duga 7-8 mm, svijetlozelena, s gornje strane malo ljubičasto nijansirana. Plod je mahuna, koja je početku svijetlozelena i gola, pljosnata. Do zrenja dostigne dužinu od oko 20-21 mm. Jednobojno su kestenjastosmeđe, a iznutra su bjeličaste i svilenkastosjajne. Staništa grahorice se nalaze na nadmorskim visinama od oko 900 -1760 m, pretežno na rubovima bukovih i mješovitih četinarskih šuma. Često raste u subalpskoj bukovoj šumi, u klekovini bora i drugdje. Endem je zapadnobalkanskih prostora, pretežno u Bosni i Hercegovini: Treskavica, Bukovik kod Sarajeva, Jahorina, Šator, Bokševica kod Ostrošca, kanjon Rakitnice.

Ekologija i značaj ptica

Ekologija i znacaj ptica from Srdjan Lukic

VODENA PODRUČJA NA ZEMLJI

Sve ekosustave na Zemlji možemo podijeliti u vodene i kopnene. U moru organizmi žive od površine do najdubljih slojeva. Na morskom dnu su alge i organizmi koji su pričvršćeni za dno i oni koji se kreću po dnu.

Ovisno o prirodi podloge (hridinasta, muljevita i pjeskovita) i o drugim svojstvima te podloge, oni zajedno čine bentoske biocenoze.

Organizmi morskog dna imaju valjkast oblik, jednim krajem su pričvršćeni za dno, a drugi kraj obično ima lovke za hvatanje hrane i imaju osjetilnu ulogu. Kod žarnjaka lovke služe za obranu od predatora. Životinje i biljke koje lebde u slobodnoj vodi nazivaju se plaktoni. To su alge kremenjašice, cijanobakterije, meduze i račići itd.

Plankton u osvijetljenom dijelu mora i oceana sadrži proizvođače, potrošače i razlagače. 

Životinje koje se kreću snagom svojih mišića tj. plivaju nazivaju se nekton. To su npr. lignje, srdele, morski psi itd.

Morska voda u svim slojevima ima potrebne hranjive sastojke, a gustoća vode je dovoljna da nosi organizme i hranjive tvari.

KOPNENE VODE

Većinom su slatke i geološki mlađe od mora. To su većinom plitke vode čija dubina ne prelazi 100m.

Prema gibanju vode dijele se na tekućice i stajačice, a te dvije skupine vezane su mnoštvom prijelaznih oblika. Ovisno o brzini toka, dno može biti kamenit, pjeskovito i muljevito. Muljevito dno je kod voda stajačica jer se u njemu nalaze ostaci biljaka i i uginulih životinja koje su pale na dno.

Brze tekuće vode su bogate kisikom zato što se prelijevaju preko kamenja pa se u vodi otapa kisih iz zraka. Pjeskoviti dno imaju sporije rijeke.

PODZEMNE VODE

To su vode koje se nalaze ispod zemljine površine u šupljinama. Znanost koja se bavi istraživanjem područja podzemnih voda je hidrogeologija. Podzemna voda je voda koja ispunjava šupljine zemljine kore i kreće se isključivo ili gotovo isključivo putem gravitacije.

Podzemne vode su dio hidrološkog ciklusa. Vrijeme ciklusa može (ovisno o zadržavanju) u rasponu biti od manje od jedne godine do nekoloko milijuna godina. Vrlo stare podzemne vode (koje su se , primjerice, pojavile u Sahari) se nazivaju fosilne vode. U podzemnim vodama nema svjetlosti, i tu možemo naći ostatke izumrle faune. Organizmi koje ovdje nalazimo imaju reducirane oči, nemaju pigmente, a osjetila su dobro razvijena. Nazivamo ih živim fosilima. Najpoznatiji predstavnik je čovječja ribica. 

KOPNENA PODRUČJA NA ZEMLJI

Kopnena područja zauzimaju mnogo manju površinu od vodenih. Pripada im manje od trećine Zemljine površine.Obuhvaćaju uski prizemni slij atmosfere
i tanki površinski sloj tla- litosfere.
Tlo je izvor mineralnih tvari, pa su tu uvjeti života raznovrsni. Posljedice različitih klimatskih promjena koje se mijenjaju od polova prema ekvatoru su vegetacijske zone. Najizrazitije promjene su promjene temperature i vlažnosti zraka.  Idući od polova prema ekvatoru razlikujemo:
1. POLARNA PODRUČJA
Temperature su niske, zime duge, a ljeta vrlo kratka. Tlo je zamrznuto pa nema stabala. Biljke ovih područja su mahovine, lišaji i neke vrsta cvjetnica. Životinjski svijet čine polarni medvjedi, sjeverna lisica, mošusno govedo, bijel zec, vuk,  zerdav, tuljani, pingvini, albatrosi.

2. TUNDRE 
Rasprostranjene su u najsjevernijim područjima Europe, Azije i Sjeverne Amerike. Temperature su niske a voda zaleđena.

3. TAJGE

Široko rasprostranjene crnogorične šume u kojima su zime duge, pa je vegetacijsko razdoblje jako kratko. Zbog nedostatka svjetlosti niži šumski katovi su slabo razvijeni. Životinje ovog područja su: sob, los, smeđi medvjed, vuk, lisica, kuna...

4. LISTOPADNE ŠUME

Veliki dio svijeta pripada području umjerene klime – što znači da u tim predjelima nije niti previše hladno niti previše vruće. U takvim predjelima cijele godine ima dovoljno vlage. To je pravo mjesto za bjelogoričnu šumu, tj. listopadnu, koje ima najviše upravo u Europi, Zašto listopadne? Takva šuma se tijekom cijele godine mijenja. U proljeće je nježno zelena, u ljeto potpuno zelena, a u jesen počinje svečanost boja – žute, smeđe, crvene, crvenkaste i svih njihovih tonova. Zimi je takva šuma gola i jedino je zimi moguće vidjeti pravi oblik grana i krošnje u cjelini. Dakle, listopadno drveće u jesen gubi lišće, pa je tako i dobilo ime.

Kao cjelina, šuma je golemi organizam koji se sastoji od mnogo dijelova. U šumi se rijetko gdje životinjski i biljni svijet isprepliću i nadopunjuju i to od zemlje, pa do najviših stabala. Šuma je i tvorac klime. Milijuni stabala izlučuju kisik i vlagu, stvaraju čisti zrak i kišu. Šuma skreće i zaustavlja vjetrove i bitno utječe na klimu nekog područja. Zato je šuma važna za život i opstanak svih živih bića u njezinoj okolini. Postoji mnogo vrsta bjelogoričnih šuma. Obično ih nazivamo prema glavnoj vrsti drveta koje u njoj raste. Tako kod nas rastu hrastove šume, bukove šume, grabove šume ... Dakako postoje šume u kojima su mnoge vrste stabala izmiješane, pa se takve šume zovu mješovite šume. 

Šumu možemo uvjetno podijeliti na pet slojeva ili katova:

Tlo:

Temelj šume je tlo u kojem je drveće zakorijenjeno i kojemu ono stalno „poklanja" lišće, grane, sjemenke, opalo voće i, s vremenom, vlastito „tijelo" - kad ugine i počne se raspadati.

Listinac:

„Pod" šume sastoji se od uvelog i trulog lišća, ostalih biljnih ostataka, gljiva i bezbrojnih sitnih životinja koje žive u tom pokrovu.

Prizemni sloj:

Ovaj bismo sloj mogli nazvati cvjetnim i biljnim sagom; ovdje nalazimo i paprat, te mahovinu i mnoge druge niske biljke, kao i bezbroj životinja, osobito kukaca i drugih beskralješnjaka.

Grmlje:

Ovaj se sloj sastoji od grmlja, viših drvenastih biljaka i mladog drveća. Gusto grmlje koje popunjava praznine u svodu pruža zaštitu mnogim bićima, osobito kukcima i pticama.

Drveće:

Najvišu razinu tvore isprepletene grane, grančice, lišće i plodovi odraslog drveća, kao i velik broj bića koja tu žive.

Zavirimo malo u slojeve šume i promotrimo tko sve tamo stanuje. 

5. VLAŽNE TROPSKE ŠUME

Rasprostranjene u cijelom tropskom području. Obilje kiše i vlage uvjetuju vrlo bogat biljni i životinjski svijet. 

6. MEDITERANSKE VAZDAZELENE ŠUME

Razvijene su u područjima gdje ljeti vlada suša. Nalaze se u Sredozemlju, Kaliforniji i Australiji. 

7. STEPE

To su travnate ravnice. U Africi su to savane, u Južnoj Americi pampasi, a u Sjevernoj Americi prerije. 

8. PUSTINJE

Karakteriziraju ih velika dnevno-noćna kolebanja temperature i nedostatak vode. 

NACIONALNI PARKOVI U BOSNI I HERCEGOVINI

NACIONALNI PARK KOZARA

 Kozara je svojevrsna zračna banja, jedinstvena po brzini regeneracije crvenih krvnih zrnaca. Ovo je mjesto gdje možete dišući punim plućima uživati u prelijepim ambijentima kozaračkih šuma, baveći se raznim aktivnostima. Planina Kozara nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine.

To je niska, ostrvska planina smještena između Panonske nizine na sjeveru i Dinarida na jugu, te omeđena rijekama Savom, Unom i Vrbasom. Iako visina njenih vrhova ne prelazi 1000 m.n.v., Kozara svojom visinom, prostranstvom i ljepotom dominira ovim dijelom BiH. U narodu je poznata kao „Krajiška ljepotica“ zahvaljujući svojim gustim kompleksima listopadnih i četinarskih šuma, proplancima, bistrim potocima te bogatstvu flore i faune.

Planinarenje, biciklizam, sportsko penjanje i skijanje čine boravak na Kozari potpunim. Obilježene pješačke staze pružaju izvrsnu priliku da upoznate ovu planinu, uživate u njenim slikovitim pejzažima, a istovremeno poboljšate svoju psihofizičku kondiciju. U cilju očuvanja i zaštite kulturno-istorijskih i prirodnih vrijednosti, centralni dio planine Kozare, površine 3.494,5 ha, proglašen je nacionalnim parkom 1967. godine. Središnjim dijelom Nacionalnog parka Kozara dominira plato Mrakovice (806 m.n.v.) na kojem se, zbog njegovih urbanih sadržaja, često održavaju kulturne manifestacije i okuplja veliki broj posjetilaca Nacionalnog parka Kozara.

Na području Nacionalnog parka nalaze se izvori većih potoka i rijeka (Mlječanice, Moštanice, Kozaračke rijeke-Starenice) što NP "Kozaru" čini orohidrografskim čvorištem istoimene planine. Centralni dio Nacionalnog parka i planine Kozare zauzima područje Mrakovice, na kojem se prostire nekoliko zaravnjenih platoa visine od 700-800 metara.To je zaštićena zona (prvi stepen zaštite) u kojoj se izgrađuju, ili su već izgrađeni, turistički objekti.

Centralni dio Parka zauzima zaravnjeni plato Mrakovica (806 n/m). Ostali značajni vrhovi su: Gola planina (876n/m), Rudine (750 n/m), Jarčevica (740 n/m), Glavuša (793 n/m), Bešića-poljana (784n/m), Vrnovačka glava (719n/m), Benkovac-Jurišina kosa (705n/m), Šupljikovac (652n/m), Zečiji kamen (667n/m), Kozarački kamen (659n/ m).

Geomorfološki posmatrano teritorija parka je veoma heterogena i orografski jako izražena, što se posebno manifestovalo specifičnom vegetacijom i klimatskim promjenama. Trijarski krečnjaci i dolomiti, u južnom području planine, na nekim mjestima, grade tipične kraške oblike reljefa, uz pojavu grebena... Nacionalni park "Kozara" svojim prelijepim i, prema kriterijima IUCN - zaštićenim pejzažima, oplemenjuje doživljaj svakog posjetioca Parka.

NACIONALNI PARK SUTJESKA

Ljepota ovog područja ogleda se, prije svega, u ekstremnoj raznolikosti pejzaža; od pitomih dolina, gustih šumskih kompleksa, prostranih planinskih pašnjaka, do visokih, stjenovitih planinskih vrhova. Tu su i prelijepa glečerska jezera Zelengore, zbog svoje ljepote nazvana gorske oči, duboki kanjoni rijeka i mnogobrojni brzi potoci i kristalno bistri i hladni izvori.

Nacionalni park "Sutjeska" obuhvata šire područje sliva rijeke Sutjeske, uključujući strogo zaštićeni rezervat prasumu Perućicu, kao i dijelove planina Maglića, Volujaka i Zelengore. Proglašenjem ovog područja Nacionalnim parkom, 1962. g., u njegove granice ušli su najljepši dijelovi tri hercegovačke opštine, Foče-Srbinja, Gacka i Kalinovika. Ukupna površina parka iznosi 17.250 ha, od čega je preko 66% pokriveno šumama, a ostali dio čine pašnjaci, livade i goleti iznad gornje granice šuma. Slaba nastanjenost i teška pristupačnost, bili su dugo glavni razlog što je veoma mali broj ljudi imao priliku da iskusi sva čuda kojim je priroda u izobilju darivala ovo područje. Godine 1938., prilikom izrade plana gazdovanja šumama u predjelu Maglića, komisija koja je radila taj posao, u uvali izmedju Volujaka, Maglića i Snježnice pronalazi izuzetne primjerke jele,, bukve i smrče, sa pojedinim stablima visine preko 50 m i sa pravim bogatstvom drvne mase od preko 1.000 m3 po hektaru. U tom gotovo nepristupačnom kanjonu rječice Perućice, gdje ljudska noga slabo da je ikada kročila, zapremina, visina stabala i ljepota šuma bila je bez premca u Dinaridima.

Kao rezultat ovog otkrića, Vlada Republike Bosne i Hercegovine je donijela odluku da se ovo područje izuzme iz redovnog korištenja i 1952. g., prašuma Perućica je proglašena strogo zaštićenim rezervatom, koji se isključivo koristi za nauku i obrazovanje. Enlarge this image Click to see fullsize Perućica predstavlja mali ostatak iskonske prirode sa bogatim multifunkcionalnim biodiverzitetom i zaslužuje da u potpunosti bude zaštićena za sadašnje i buduće generacije.

GEOGRAFSKI POLOZAJ:Nacionalni park Sutjeska nalazi se na magistralnom putnom pravcu Beograd-Višegrad-Srbinje-Tjentište- Trebinje-Dubrovnik. Zatvaraju ga sa istoka Pivska planina (1.775 m) i rijeka Piva do Šćepan-polja, a dalje tok Drine do ušća rijeke Sutjeske, zapadno je masiv Zelengore (2.014 m), povezan sa Lelijom (2.032 m), jugoistočno Maglić (2.386 m), Volujak (2.337 m) i Bioč (2.388 m). Ovim predjelom protiče Sutjeska sa više pritoka. Najatraktivnije je uže područje parka (17.350 ha, polovina pod šumama). Prašuma Perućica (1.291 ha) jedinstvena je u Evropi.

BILJNI i ZIVOTINJSKI SVIJET:U Nacionalnom parku "Sutjeska", na relativno malom prostoru, skoncentrisano je ogromno blago biljnog i životinjskog svijeta, tako da je ovo područje bilo meta mnogobrojnim naučnicima: botaničarima, šumarskim stručnjacima, geolozima, zoolozima...

Ovdje je zastupljeno preko 2.600 vrsta vaskularnih biljaka, sa velikim procentom endemičnih i rijetkih vrsta. Bogata flora sadrži listu od preko 100 vrsta jestivih gljiva, kao i veliki broj vrsta sa Crvene liste, tj. rijetkih, ugroženih i osjetljivih. Životinjski svijet Nacionalnog parka "Sutjeska" je, takodje, izuzetno bogat. U gustim šumama i po planinskim vrletima obitavaju gotovo sve vrste tipične za balkanski planinski sistem. U Parku je tokom izrade Plana upravljanja (mart-septembar 2002.g.) zabilježeno 114 vrsta ptica, ali konačna lista bi trebala dostići broj od 135-150, ako bi se vršilo više posmatranja u različitim periodima godine.

Od uočenih 114 vrsta, 61 se gnijezdi i živi u Prku, 32 vrste posjećuju park samo u toku ljeta, ali se takodje gnijezde, 16 vrsta pripada selicama koje prolaze ovuda u jesen i proljeće ka sjevernim dijelovima gdje se gnijezde. Pet vrsta se ovdje pojavljuje samo u zimu. Spisak ptičijih vrsta u Parku uključuje i 9 vrsta djetlića. Taj broj predstavlja 90% ove familije u Evropi i pokazuje ekološku raznovrsnost mogućnosti koje su djetliću na raspolaganju u ovim šumskim područjima.

 NACIONALNI PARK UNA

Nacionalni park Una je jedan od tri nacionalna parka u Bosni i Hercegovini. Nacionalnim parkom je proglašen 29. maja 2008. godine.Nacionalni park obuhvata područje kanjonskog dijela gornjeg toka rijeke Une uzvodno od Lohova, zatim područje kanjonskog dijela donjeg toka rijeke Unac od njenog ušća u Unu uzvodno do Drvarskog polja, te međuprostor između Une i Unca. Cijelo područje nacionalnog parka površine je od 19.800 hektara.

Na određen način možemo govoriti da ideja o zaštiti rijeke Une , svih prirodnih, kulturno histirijskih i drugih vrijednosti seže u daleke 60 godine prošlog stoljeća kada su entuzijasti i zaljubljenici u rijeku Unu organizirali prvu međunarodnu turističku Una regatu, u cilju promocije rijeke Une i ovoga dijela BIH u zemlji i inostranstvu. Dolazi do formiranja Turističkog saveza općine Bihać i ozbiljnijih aktivnosti usmjerene na promociju i razvoj turizma u ovome kraju. 1985 g. Dolazi do formiranja Unskih smaragda Drustvo za stvaranje kulture cuvanja i zastite rijeke Une. U tom periodu zahvaljujući Unskim Smaragdima i Bošku Marjanoviću počinje se sve više ukazivati na potrebu institucionalne zaštite sliva rijeke Une i mogućnosti razvoja ekološkog turizma. Na osnovu svih ovih aktivnosti 2001 godine općina Bihać službeno je uputila inicijativu prema vladi FBIH za proglašenje gornjeg toka rijeke Une NP-om.

U periodu od inicijative do danas spreovedeno je niz aktivnosti usmjerenih na analize, istraživanja i valorizaciju gornjeg toka Une koji su rezultirali izradom Studije izvodljivosti NP Una,a na osnovu nje u Maju 2008 godine i proglašenjem Zakona o NP Una od strane Dom naroda Parlamenta FBIH.

Opće karakteristike nacionalnog park Una bile bi:

Sedrene barijere i slapovi

Dolinski dio Nacionalnog parka se nalazi na visini između 220 i 450 m n.m

Velika raznolikost flore i faune

Kulturno-historijsko naslijeđe

Povoljan saobraćajno-geografski položaj

Klima umjereno kontinentalna

Stanovništvo u NP Nacionalni park Una

Vrijednost biodiverziteta zaštićene oblasti Una je karakterisana velikim brojem endemskih i reliktnih vrsta. Prekomjerna eksploatacija prirodnih resursa kao što su šume, prekomjerna ispaša, zaostale mine i planirane hidroelektrane ugrožavaju ovaj jedinstveni lokalitet koji sadrži preko 170 tipova ljekovitih trava; rijetka biljka Campanile Unensis, Unski zvončić, je dobio ime po bojama Une. Posebna vrijednost ove oblasti je Štrbački buk – jedinstveni vodopad i kaskade nastali iz efekata proizašlih utjecajem bioloških, hemijskih i fizičkih činilaca.

Unska regata Una-Regata

Una regata je međunarodna tradicionalna turističko – sportsko – kulturna manifestacija. Regata je centralni događaj turističke promocije potencijala rijeke Une i prirodnog okoliša. Regata se odvija u 3 etape, a traje 4 dana. Pored raftinga, ovu manifestaciju krase i mnogi drugi kulturno-rekreacioni sadržaji, kao Skokovi sa Gradskog mosta u Bihaću i Bosanskoj Krupi te mnogi koncerti raznih izvođača.

ZAŠTIĆENA PODRUČJA U BOSNI I HERCEGOVINI- PARKOVI PRIRODE

Na osnovu analize formirane baze podataka o zaštićenim područjima u Bosni i 

Hercegovini, a koja je dio Internacionalne baze podataka o zaštićenim područjima, 

zaštićena područja Bosne i Hercegovine zauzimaju površinu od 30766,82 ha, što od 

ukupne površine (51.20976 ha) iznosi 0,60 %. 

Na području Bosne i Hercegovine u periodu od 1954. godine do danas zaštićeno je 

prema naprijed navedenim kategorijama, 16 strogih prirodnih rezervata, 9 prirodnih 

rezervata sa upravljanjem, 3 nacionalna parka, 5 specijalnih rezervata, 10 rezervata 

prirodnih predjela, 110 spomenika prirode.Jedan zaštićeni pejzaž i dva spomenika prirode 

su zaštićeni u skladu sa važećim kategorijama Meñunarodne unije za zaštitu 

prirode.(IUCN kategorije). 

Od zaštićenih područja, najveću ukupnu površinu zauzimaju nacionalni parkovi. U Bosni 

i Hercegovini, za sada, postoje tri Nacionalna parka,”Sutjeska” , “Kozara”i "Una", ukupne 

površine od 20.635 ha, i po tome je Bosna i Hercegovina na trećem najnižem mjestu u 

Evropi. Raspored parkova u Bosn i Hercegovini je takav da su njima obuhvaćeni skoro 

svi najvažniji i najočuvaniji ekosistemi, od sjeverozapadnih poplavnih šuma, močvara, 

preko brdsko-planinskih regiona centralne Bosne, zaključno sa jugoistočnim dijelovima 

Bosne i Hercegovine. 

Dva parka prirode su formirana 1995. godine, «Hutovo blato» i «Blidinje». 

PARK PRIRODE HUTOVO BLATO 

U toku 1995. godine «Hutovo blato» je proglašeno parkom prirode. To je posljednji 

ostatak močvare u riječnom slivu Neretve. Unutar ovog parka nalazi se poznati ptičiji 

rezervat za ptice selice. «Hutovo blato» je jedno od najbogatijih zaštićenih oblasti koje 

pokriva 7.411 ha. Također je «Hutovo blato» uvršteno na listu posebno zaštićenih 

Mediteranskih oblasti prema Barcelonskoj Konvenciji iz 1964. godine. Međunarodno 

vijeće za zaštitu ptica (ICPB) je uvrstilo «Hutovo blato» na listu međunarodno značajnih 

oblasti za ptice (1998). Pored toga «Hutovo blato» je jedini lokalitet u Bosni i 

Hercegovini koji je uvršten na Popis močvara od međunarodne važnosti 2002. godine, a u 

okviru Konvencije o močvarama od međunarodne važnosti, osobito kao staništa ptica 

močvarica (Ramsar,1971)

 Prirodne vrijednosti Hutovog blata 

Biološka različitost vegetacije «Hutovog blata» je naročito dragocjena zahvaljujući 

blizini i utjecaju Jadranskog mora i obilju vode okružene brdovito-kraškim zemljištem. 

U svijetu postoji tek nekoliko ovako malih mjesta sa velikom koncentracijom različitih 

biljnih i životinjskih vrsta. Općenito govoreći , biljni pokrivač Parka prirode podijeljen je 

na četiri vrste:vodeni, močvarni, livadski i šumski. Močvarna vegetacija dominira nad 

vodenom. Vodena površina «Hutovog blata» je većinom pokrivena bijelim lopočom, 

odnosno žutim. Pored njih, predstavnici vodene vegetacije su talasinje, ljutić itd. Najveći 

dio močvarnog područja obrastao je ogromnom trskom.

Šumska odnosno vegetacija livada je okarakterizirana brojnim karakterističnim vrstama, 

koje upotpunjavaju biološku raznovrsnost «Hutovog blata». Najuobičajenije vrste ovih 

vegetacija su sljedeće: jasen , hrast, nar , smreka , vrba , brijest , kopriva i djetalina . 

Što se tiče životinjskog svijeta Hutovog blata, ono je relativno nedovoljno istraženo. Do 

sada je utvrđena 21 riblja vrsta . 

Ovdje je važno napomenuti prisustvo grabežljivaca - zlatne sunčanice , koje se hrane 

ikrom i mladima od ribe drugih vrsta. 

Ptice su najbrojniji i najistraženiji predstavnici životinjskog svijeta «Hutovog blata». 

Prije uspostavljanja akomulacionog Svitavskog jezera 1979.god., registrovano je 250 

ptičijih vrsta iz 40 porodica ptica. Od tada je broj ptica znatno opao što je potvrdjeno i na 

osnovu upitnika provedenog 1997/98, kada je utvrdjeno postojanje samo 91 vrse ptica iz 

29 porodica ptica. Osim ptica u ovom parku je zabilježeno prisustvo i sisara, najčešći 

medju njima su: vidra, obični zec, lasica. U proteklih deset godina zabilježeno je često 

prisustvo vepra .

PARK PRIRODE BLIDINJE

 Park prirode Blidinje uspostavljen je 1995. godine, sa područjem od 358 km².Nalazi se 

na planini Čvrsnici , na 2.228 m. n. v. Istočna strana Parka prirode omeđena je okomitim 

nagibima u kanjonu rijeke Neretve. Permanentno postojanje heterogenog biljnog i 

životinjskog svijeta je zabilježeno na ovom području. Čak ni dvije posljednje ledene 

epohe zabilježene na ovom području nisu zaustavile životni proces. Neke biljne i 

životinjske vrste su uspjele preživjeti te prirodne katastrofe, poput nekoliko vrsta encijana, 

preživjelih endema ledenog doba, i velikog tritona, endemske vrste. Flora ovog parka 

obiluje različitim mediteranskim i planinskim biljnim vrstama među kojima je veliki broj 

endemičnih, poput posebnih vrsta gljiva i bor munika. Bor munika raste u području 

Masne Luke i njeno okruženje predstavlja najveći šumski kompleks te vrste u Evropi. 

Medju velikim brojem životinjskih vrsta koje žive u parku , važno je pomenuti kralja 

šume- smeđeg medvjeda i ukras vrhova Čvrsnice – divokozu. 

Veliki Triton, vrsta vodozemca, je jedan od endemičnih životinjskih vrsta. Ljekovita 

biljka, žuta gorčica predstavlja izuzetan ukras i istovremeno blago visoko-planinskih 

pašnjaka. 

ČOVJEKOV UTJECAJ NA PRIRODU

Krčenje šume ili deforestacija je uklanjanje šume, kako bi se šuma i šumsko zemljište prenamijenili u druge svrhe, ponajviše u poljoprivredno zemljište ili za izgradnju cesta.

Pojam "krčenje šume" obično se odnosi na aktivnost, prilikom koje se uklanjaju sva stabla. Uklanjanje svih stabala u nekoj šumi u umjerenim klimatskim područjima može biti dio uobičajene i normalne šumarske prakse. To se naziva završni sijek i dio je prirodnog pomlađivanja stare šumske sastojine regularnih šuma. Nakon takve sječe ponovno će se podići nova šuma i neće se šumsko zemljište prenamijeniti u druge svrhe.

Krčenje šuma radi se iz više razloga: zbog prodaje drveta, prenamjene šume u pašnjake ili plantaže, zbog gradnje naselja, cesta, brana i dr. Uklanjanje stabala bez pošumljavanja uzrokuje gubitak biljnih i životinjskih staništa, narušavanje biološke raznolikosti i negativan utjecaj na klimu, okoliš i zdravlje ljudi. Ima negativne učinke na vezivanje atmosferskog ugljičnog dioksida. U obešumljenim područjima mogu se javiti erozije i odroni tla.

Krčenje šuma najviše se događa u slabo razvijenim državama s mnogo šuma i prašuma, gdje se šume krče kako bi se ostvarila zarada na prodaji drva te se dobivaju nove poljoprivredne površine. Koristi se metoda Posijeci-i-spali.

Melioracija predstavlja skup mjera koje se provode sa ciljem popravljanja fizičkih, kemijskih i bioloških osobina zemljišta, kao i stvaranje i održavanje optimalnog vodo- zračnog režima režima zemljišta, radi osiguravanja povoljnih uvjeta  za rast i razvoj biljaka i postizanje stabilnih prinosa u poljoprivrednoj proizvodnji.

Riječ melioracija potječe od latinske riječi meliorare, što znači popraviti, poboljšati.

Postoje tri osnovne vrste melioracije:

• Hidromelioracija - odvodnjavanje suvišne vode ili natapanje tla.
• Kulturnotehnička melioracija - krčenje šuma i(li) šikara, zemljani radovi.
• Agromelioracija - okretanje mase tla, dubinsko preoravanje, gnojenje.

EFEKAT STAKLENIKA

Zemlja je veliki staklenik u svemiru u kojem umjesto stakla toplinu održavaju neki od plinova u atmosferi. Oni propuštaju toplinu Sunca koja dospije do tla, a zatim je zadržavaju i održavaju temperaturu na planeti pogodnom za život.

S druge strane, kad ugalj sagorijeva, ugljik se miješa sa kisikom iz zraka i na taj način formira ugljični dioksid – CO2. Ugljični dioksid je plin bez boje i mirisa, a u atmosferi je jedan od stakleničnih plinova. Povećavanjem njegove koncentracije uzrokuje smanjenje gubitka toplote zračenjem sa površine Zemlje u svemir pa se zbog toga povećava temperatura na Zemlji.
 Dio reflektiranog sunčeva zračenja se apsorbira i u drugim stakleničnim plinovima N2O, CH4, HFC, PFC, SF6 i taj efekt osigurava da temperatura na Zemlji bude takva kakva je. Postupno globalno zagrijavanje opaženo je u 20. vijeku, a značajno zagrijavanje očekuje se u 21. vijeku. Predviđa se da će doći do globalnog zagrijavanja za novih 2 – 5 ºC. 

KISELE KIŠE

Gledano sa ekološkog aspekta, ugalj je najopasniji zagađivač. Ugalj je, kao i svi fosilni izvori energije, najvećim dijelom sačinjen od ugljika i vodika. Unutar ugljena zarobljene su sumpor i dušik. Kad ugljen sagorijeva, svi ovi sastojci se otpuštaju u atmosferu. U atmosferi se te čestice spajaju sa parom (na primjer u oblacima) i formiraju kapljice koje padaju na zemlju kao slabe sumporne i dušične kiseline – kisele kiše.

Kisele kiše štetno utiču na ekosustav, što se ogleda u:

• zakiseljavanje rijeka jezera i površinskih voda, što uništava vodene biljke i životinje,
• uništavanje šumskih kompleksa i druge vegetacije,
• oštećenje materijala, kako što su građevinske i metalne konstrukcije,
• oštećenje spomenika kulture,
• indirektni uticaj na zdravlje ljudi.

Smanjenje emisije kiselih kiša ostvaruje se:

• kontrolom i smanjenjem emisije oksida sumpora i azota,
• dodavanjem krečnjaka u jezera i površinske akumulacije,
• uklanjanjem sumpora iz goriva prije njegove upotrebe (posebno ugljeva),
• ugradnjom uređaja za smanjenje emisije SO2 NOX postojeća energetska postrojenja

TEMELJNA SVOJSTVA ŽIVOTNIH ZAJEDNICA

           POPULACIJA

        

Populacija je prirodan način života biljnih i životinjskih vrsta. Osnovno obilježje svake populacije je njezina gustoća. Gustoća je određena brojem ili biomasom jedinki koje žive na određenoj površini ili u određenom volumenu vode. Gustoća pojedinih populacija može biti vrlo velika, (npr. na 1mm³ morskog dna živi 10 milijuna bakterija). Brojnost članova populacije ovisi o razmnožavanju. Natalitet je broj novorođenih jedinki, a mortalitet broj uginulih jedinki u određenom vremenu. Te se vrijednosti s vremenom mijenjaju, a s njima se mijenja i brojnost populacije. Kada neka populacija naseli novi prostor, u početku se prilagođava novim uvjetima, a rast populacije se povećava do određene gustoće. Kada gustoća postane velika, broj jedinki se održava na istoj razini, tj. natalitet je jednak mortalitetu.  Regulatori razmnožavanja jedinki jesu uvjeti u okolišu, međusobni odnosi unutar populacije te odnosi s drugim populacijama koje žive na tom staništu. Unošenje novih vrsta u životnu zajednicu može rezultirati potpunim nestankom vrste koja je živjela na tom staništu

BIOCENOZA

Biocenoze u prirodi nastaju kao posljedica dugotrajnih ekoloških promjena i evolucije organizama na nekom staništu. Osnovno obilježje svake biocenoze je broj vrsta i njihov prostorni raspored, tj. kvalitativni sastav. Obično jedna vrsta, koja prevladava po broju i biomasi, određuje obilježje te biocenoze. Takvu vrstu nazivamo dominantnom i po njoj biocenoza dobiva naziv. Primjerice, bukva je dominantna vrsta u bukovoj šumi, nije jedina vrsta, ali prevladava. Neke vrste ulaze u sastav više različitih biocenoza, a neke vrste su isključivo vezane samo za jednu biocenozu. Takvu vrstu nazivamo karakterističnom. Primjerice, neke vrste riba žive samo uz koraljne grebene, planinska ševa živi samo na planinskim pašnjacima, a krstokljun živi u crnogoričnim šumama. Svaka je biocenoza prostorno i vremenski organizirana. Promjenom životnih uvjeta mijenja se položaj i sastav populacija. U nekim biotopima promjene mogu biti trajne i rezultirati zamjenom jedne vrste drugom. Takve se promjene nazivaju sukcesijama (sljedovima). Nakon požara ili poplave mogu se uočiti promjene u sastavu biljnog svijeta na tom području, a njih prate i promjene životinjskog svijeta.

ODNOSI PREHRANE U BIOCENOZI

Najvažniji odnosi koji vladaju među članovima biocenoze jesu odnosi prehrane. Zelene su biljke proizvođači (producenti). One u procesu fotosinteze proizvode organske spojeve od vode i ugljikovog dioksida. Svi ostali organizmi uzimaju gotove hranjive tvari iz okoliša pa ih zovemo potrošačima ili konzumentima. Organizmi koji žive na ostacima uginulih biljnih i životinjskih organizama i razlažu ih nazivaju se razlagačima ili reducentima. Oni čiste stanište od ostataka i tako vraćaju osnovne kemijske elemente natrag u prirodu, gdje se opet mogu iskoristiti. Članovi iste biocenoze povezani su u hranidbene lance. Na početku takvog lanca je zelena biljka, tj. proizvođač hrane. Drugi član lanca je organizam koji se hrani biljkama, potrošač prvoga reda,  biljojed (fitofag). Treći član lanca je potrošač drugoga reda, mesojed (zoofag). Na kraju lanca se nalazi potrošač koji nema prirodnog neprijatelja. Kako se organizmi ne hrane samo jednom vrstom hrane, hranidbeni lanci se međusobno isprepliću u hranidbenu mrežu. U odnosima prehrane postoje određene pravilnosti, kao što je odnos broja jedinki i biomase pojedinih vrsta koje čine karike u hranidbenom lancu. Idući od proizvođača prema potrošačima, broj jedinki i biomasa se smanjuju. To se može prikazati piramidom broja jedinki i piramidom biomase.

Primjer hranidbenog lanca u kopnenim biocenozama:

biljni plodovi→ šumski miš → sova

hrast → kukci potkornjaci→ djetlić→  kobac

Primijetili ste da je u svakom hranidbenom lancu malo članova, najviše šest do sedam. Uzrok su neka obilježja članova lanca koja onemogućuju da se više članova uključi u jedan lanac.

BIOTIČKI EKOLOŠKI FAKTORI

Na svaki organizam osim staništa djeluju i sva živa bića koja ga okružuju. Ti međusobni utjecaji živih bića su biotički čimbenici u koje možemo ubrojiti i čovjekov utjecaj tzv. antropogeni čimbenik. Jedinke iste vrste u populaciji povezane su nizom odnosa, prije svega razmnožavanjem. Populacije se neprestano mijenjaju, brojno se povećavaju ili smanjuju. Povećavaju se natalitetom, tj. stvaranjem novih jedinki. Brojnost se smanjuje smrtnošću ili tzv. mortalitetom. Osim odnosa razmnožavanja postoji i niz drugih, kao što je nadmetanje za životni prostor, za hranu, za spolnog partnera itd. Takvi odnosi se nazivaju INTRASPECIJSKI ODNOSI, tj. odnosi unutar vrste. Odnosi između različitih vrsta zovu se INTERSPECIJSKI ODNOSI.

Porastom broja jedinki smanjuje se kapacitet staništa, pa se kao posljedica toga javljaju KOMPETICIJSKI ODNOSI. Smanjenjem kapaciteta staništa smanjuje se i količina hrane, uvjeti za razmnožavanje i preživljavanje. Prevladava ona vrsta koja je bolje prilagođena, jača i otpornija. Ako kompeticijski (konkurentski) odnosi potraju duže, mogu dovesti do potpunog potiskivanja jedne vrste sa toga staništa.


Simbioza
Simbioza (mutualizam) je odnos dvaju organizama od kojih oba imaju koristi. Jedan oblik simbioze biljaka je mikoriza. To je združivanje gljive i korijena viših biljaka. Gljive uzimaju ugljikohidrate i pospješuju upijanje vode i mineralnih tvari iz tla, te služe biljci kao izvor dušikovih spojeva.
Simbioza djeteline i bakterija omogućuje djetelini iskorištavanje atmosferskog dušika. Ugibanjem djeteline tlo se obogaćuje dušikom. To se naziva zelena gnojidba.


Povoljan je i međusobni utjecaj algi i gljiva koji zajedno tvore lišaj. Gljive iskorištavaju ugljikohidrate i kisik koje fotosintezom proizvode alge, a alge ugljikov dioksid i dušikove ekstrakte koje proizvode gljive. Primjer simbioze je i život raka samca u praznoj kućici puža i moruzgve pričvršćene za puževu kućicu. Rak se kreće i tako dovodi moruzgvu u različite uvjete okoliša, i svojim ostacima hrane pomaže joj u prehrani, a moruzgva svojim žarnicama štiti raka od napadača.
Poseban oblik života je antibioza, tj. sprečavanje razvoja jednog mikroorganizma djelovanjem drugoga. Metaboliti koje jedna vrsta izlučuje u okoliš, nepovoljno djeluju na rast i razvitak drugog organizma.

Postoje odnosi u kojima jedan član ima koristi, a drugome zajednica ne koristi niti šteti. To je KOMENZALIZAM. Tako morske pse prati jedna vrsta male ribe koja je morskom psu nezanimljiva kao plijen, a ona je uz njega zaštićena od drugih grabljivica, i hrani se ostacima njegove hrane .


Predatorstvo
U prirodi je vrlo važan odnos predatora i plijena. To su neposredni odnosi kod životinja koji se očituju u hranidbenim lancima. Brojnost plijena (primjerice biljoždera) uvjetovana je aktivnošću grabežljivaca (predatora) koji se njima hrane. Ako se populacija plijena smanji i predatora će biti manje. Predatori mogu razvijati razne prilagodbe dok su u potrazi za hranom. Brzo kretanje im osigurava veće lovno područje. Dobri refleksi i razvijena osjetila (vida i mirisa), mišićna snaga, zubi i pandže omogućuju im lakše hvatanje i savladavanje plijena. One životinje koje ne mogu razviti takve prilagodbe snalaze se na druge načine, primjerice, grade zamke ili skriveni vrebaju plijen. Osim aktivne obrane plijena od predatora, postoji i pasivna obrana, kao što je zaštitna obojenost ili mimikrija. To je pojava kada organizam svojom bojom ili ponašanjem sliči podlozi na kojoj živi, biljci ili nekoj otrovnoj ili zaštićenoj vrsti, pa ga predatori izbjegavaju. Ako je oblik tijela sličan dijelovima biljke, listu, grančici, trnu, ta pojava se naziva fitomimeza.

Parazitizam
Parazitizam je međusobni odnos nametnika i domaćina (domadara). U ovom odnosu jedan organizam (parazit) živi na račun drugoga (domaćina, domadara), ima koristi od njega, dok domaćin trpi štetu. Mnoge su gljive nametnici na drugim organizmima (npr. snijeti). Neke biljke su nametnici na drugim biljkama, kao što je potajnica, ili polunametnici kao imela.

Mnogi biljni nametnici se u potpunosti hrane na račun svog domadara pa su izgubile i klororofil i sposobnost fotosinteze (vilina kosa, potajnica). Među životinjama postoje unutarnji i vanjski nametnici ili paraziti. Vanjski paraziti ili ektoparaziti žive na površini domaćinova tijela. Takvi su paraziti uš, krpelj, svrbac i dr. Imaju posebno razvijene usne organe koji im omogućuju bušenje kože domaćina i sisanje krvi. Endoparaziti žive u unutrašnjosti domaćinova tijela, kao što su trakavica i glista. Obzirom na poseban način života paraziti su razvili brojne prilagodbe koje se najčešće očituju u građi organa za probavu i razmnožavanje.
Kod nekih endoparazita potpuno je nestao ili je smanjen probavni sustav, osjetilo vida i boja tijela. Mnogi imaju složen razvitak tijekom kojeg katkad mijenjaju i više međudomadara. Većina ih proizvodi mnogo jaja, pa se djelovanjem nametnika povećava i smrtnost domaćina.


Odnosi između jedinki različitih vrsta
Biljke su životinjama hrana i sklonište. Postoji i obrnut proces kada su životinje biljkama hrana . Saprofiti se hrane ostacima uginulih organizama (grč. sapros- truo). Parazitske gljivice i bakterije žive na račun živih domadara. Posebna skupina biljaka mesožderki zamkama hvata sitne organizme, najčešće kukce, koji im služe kao dodatni izvor dušikovih spojeva. Životinje su biljkama potrebne za oprašivanje, rasprostranjivanje sjemenki i plodova. Ponekad nastaju poremećaji ravnoteže u odnosima. Tako najezde skakavaca ili gusjenica mogu opustošiti biljni pokrivač šireg područja. Posredni utjecaj imaju životinje koje žive u tlu i time mijenjaju njegova fizička i kemijska svojstva (gujavica, razlagači).

ABIOTIČKI EKOLOŠKI FAKTORI

U abiotičke čimbenike ubrajamo: temperaturu, vodu i vlažnost, svjetlost, i zrak.

TEMPERATURA

Poznavanje utjecaja temperature na život biljaka i životinja vrlo je važno zbog temperaturnih razlika koje se javljaju u različitim predjelima Zemlje. Na kopnu temperaturne razlike mogu doseći i 150 ˚C. Takvo kolebanje temperature nikad nije zabilježeno na istome mjestu.
Najveća su kolebanja u kontinentalnim, osobito pustinjskim područjima, a najmanja u tropskim područjima. U kopnenim vodama donja granica ne može biti niža od 0˚C, a morima -2,5 ˚C, a najviša temperatura površinske vode oceana ne prelazi 36 ˚C.
Temperatura je važna i za odvijanje svih životnih procesa u organizmu, pa razlikujemo organizme kojima se temperatura mijenja s temperaturom okoliša (sve biljke, i većina životinja) a zovemo ih poikilotermni, i organizmi sa stalnom temperaturom, neovisnom o temperaturi okoliša (ptice i sisavci) koje zovemo homeotermni organizmi.
Neke biljke podnose niske temperature, dok kod nekih takve ekstremne uvijete preživi samo podzemni dio, a nadzemni odumire. Mnoge biljke ne podnose visoke temperature, jer na temperaturama višim od 40 ˚C dolazi do poremećaja u mjeni tvari u stanici. Ubrzavaju se procesi razgradnje, a procesi sinteze se uspore ili čak prestaju.
Poikilotermni organizmi se brže razvijaju na višim temperaturama nego na nižim, npr. papučica se razmnožava jedanput pri 14 do 16 ˚C, a pri temperaturi višoj od 18 ˚C dva puta.
Mnoge poikilotermne životinje mogu svojom lokomotornom aktivnošću održavati stalnu temperaturu (pčele u košnici), ili u nastambama nalaziti povoljnije uvjete nego što su izvan skloništa. Homeotermne životinje se vrlo brzo prilagođavaju promjenama temperature okoliša, jer imaju stalnu tjelesnu toplinu. Dlaka kod sisavaca i perje kod ptica zadržavaju zrak koji je loš vodič topline, i na taj način čuva njihovu tjelesnu toplinu. Od visokih se temperatura neke životinje štite znojenjem. Životinje polarnih krajeva imaju pod kožom debeli sloj masti koji ih štiti od hladnoće (tuljani, kitovi, morževi, pingvini i dr.). Ekstremno niske temperature neke životinje preživljavaju tako što pređu u stanje tzv. zimskog sna ili hibernacije, a ako životinje pređu u takvo stanje uslijed visokih temperatura, onda govorimo o estivaciji.

Zoolog Carl Bergman istraživao je ovisnost veličine homeotermnih organizama i klimatskih zona na Zemlji. Utvrdio je da su jedinke hladnijih predjela veće od onih u toplijim predjelima. U većih životinja je otpuštanje topline manje nego kod njihovih manjih srodnika. To se naziva Bergmanovo pravilo.
Prema Alenovu pravilu, tjelesni nastavci (uške, rep) u hladnijim predjelima su kraći nego u toplijim kako bi se spriječio nepotreban gubitak topline.



VODA I VLAŽNOST

Voda je najvažniji anorganski spoj u prirodi. U biosferi je prisutna u tri agregatna stanja: kao vodena para, voda u tekućem stanju i voda u krutom stanju-led. Voda izgrađuje stanice i cijeli organizam, te sudjeluje u životnim procesima. Ako protoplazma gubi vodu počinju procesi razgradnje, te slijedi smrt stanice ili organizma.
O količini oborina ovise klimatska obilježja staništa. Različiti dijelovi Zemlje bitno se razlikuju po količini oborina. U pustinjama padne manje od 250 mm kiše po četvornom metru, dok u tropskim kišnim šumama padne više od 2000 mm kiše godišnje. U nekim krajevima postoje sušna i kišna razdoblja.
Voda je osobito važna za biljke. Cjelokupni promet vode u biljci ovisi o primanju i provođenju vode. Biljka prima vodu kroz korijen zajedno sa otopljenim mineralnim tvarima iz tla. Voda se zatim provodi kroz provodna tkiva i izlučuje kroz puči na listu. Najveći dio vode (99,5 %) troši se u biljci na održavanje unutarnjeg tlaka u biljnim tkivima (turgor), i hlapljenje (transpiraciju). Strujanje vode kroz biljku pomaže njezinu hlađenju.
Biljke koje žive u suhim staništima, zovu se kserofiti, imaju debele listove i stabljiku punu spremišnog tkiva za vodu. Na njihovim listovima postoji zaštitni sloj od voska ili dlačica koji smanjuje transpiraciju. Korijen biljaka suhih staništa je vrlo dug da bi dosegao vodu u dubljim slojevima tla, ili je površinski (kod kaktusa), prilagođen brzom upijanju vode kad je ima u tlu.
Kaktusi imaju listove preobražene u bodlje, čime je smanjena površina izložena transpiraciji, a fotosintezu obavlja stabljika.

Higrofiti imaju velike listove, vrlo tanke epiderme, s mnogo puči koje su često izbočene. Žive u vlažnim šumama i na livadama (žabnjaci i šaševi). Većina našeg listopadnog drveća i kulturnih biljaka predstavlja prijelazne oblike između kserofita i higrofita, te ih ubrajamo u mezofite (bukva, hrast lužnjak, mrtva kopriva, obični grab…).Biljke koje žive u vodenim ekosustavima, mogu biti u vodi ili na površini vode (lopoč, lokvanj, krocanj) zovu se hidrofiti.

Životinjski su se organizmi različito prilagodili obzirom na količinu raspoložive vode. Razmnožavanje i životni ciklusi nekih životinja vezani su uz vodu i vlagu (npr. komarac malaričar). Tako je voda ograničavajući faktor njihovog života. Na suhom mjestu mogu živjeti životinje kojima je površina tijela od isušivanja zaštićena hitinom, kao kod kukaca, rožnatim slojem kod gmazova, ili izlučivanjem sluzi, kao npr. puževi.
Deve imaju pričuvnu mast u grbi, pa u vrijeme gladovanja razgrađuju pričuvne masti pri čemu oksidacijom nastaje metabolička voda. Zbog ovog procesa, deve mogu izdržati bez vode i po nekoliko mjeseci.


SVJETLOST

Izvor svjetlosti na Zemlji je Sunčevo zračenje. Na površinu Zemlje dopire jedan dio zračenja, veliki dio se apsorbira u prolasku kroz atmosferu, a dio se reflektira od oblaka. Bijela Sunčeva svjetlost složena je od vidljivog i nevidljivog dijela spektra, i oba dijela imaju ekološko značenje. Nevidljivi dio spektra čine ultraljubičaste i infracrvene zrake. Svjetlost je nužna za temeljne biokemijske procese fotosinteze u zelenim biljkama. Količina raspoložive svjetlosti ovisi o zemljopisnoj širini, nadmorskoj visini, godišnjem dobu, dobu dana, oblačnosti, reljefu tla, okolnoj vegetaciji itd. Listovi biljaka koje dobivaju puno svjetlosti debeli su i čvrsti, imaju zaštitne pokrove, a biljke koje obitavaju u sjeni imaju tanke i nježne listove. Na jednoj biljci moguće je naći obadvije vrste listova. Ako se različiti listovi nalaze na istoj biljci ta pojava se naziva heterofilija. Biljke mogu pomicanjem listova iskoristiti više svjetlosti tako da listove rasporede u ravninu, da ne smetaju jedan drugome (bukva i lipa), ili mogu pri jakoj svjetlosti okrenuti listove bridom prema izvoru svjetlosti (jela, smreka).

Neke biljke zahtijevaju jaku svjetlost, pa žive na otvorenom prostoru (trputac, podbijel, breza, ariš i dr.). Na zasjenjenim mjestima žive biljke koje ne zahtijevaju puno svjetlosti (šumarica, bršljan, bukva, smreka i dr. ).

Za životni ciklus biljaka važna je i duljina trajanja dana, tj. broj sati koliko je biljka dnevno osvijetljena. Razlikujemo biljke dugog dana, koje cvjetaju ljeti, kad su dani dugi, i biljke kratkog dana, koje cvjetaju kad su dani kraći. Ova pojava se naziva fotoperiodizam i iskorištava se pri uzgoju biljaka u staklenicima. Osvjetljavajući biljke umjetnom svjetlošću, mogu se uzgojiti dvije ili više generacija biljaka u istoj godini.


Svjetlost utječe i na životinje. Neke su aktivne danju, neke u sumrak, a neke noću. Mnoge su životinje prilagođene životu u potpunoj tami. To su dubokomorske vrste, vrste koje žive u špiljama, te podzemne životinje. Kod njih su oči zakržljale i imaju nedostatak kožnog pigmenta koji štiti kožu od svjetlosti (čovječja ribica-špiljski endem). Životinje koje su aktivne danju nazivaju se diuralne životinje, a one koje su aktivne noću nazivaju se nokturalne (sove i šišmiši). U sumrak su aktivni leptiri sumračnici.

Duljina dana djeluje i na metabolizam i putem hormonske regulacije odrađuje razmnožavanje i životni ciklus. Svjetlost uvjetuje i ponašanje životinja i glede njihove orijentacije u prostoru.


ZRAK

Zrak djeluje na živa bića svojim kemijskim i fizičkim svojstvima.
Kemijski sastav zraka- Zrak je smjesa plinova određenog sastava: 78% dušika, 21% kisika, 0,03% ugljikovog dioksida, malo vodika i drugih plinova. Zbog promjena u kemijskom sastavu zraka dolazi i do promjena u fiziološkim procesima biljaka. Povećanje koncentracije CO2 dovodi do ubrzane fotosinteze. Ako se povećanje nastavi doći će do potpunog prestanka fotosinteze. U vlažnom zraku SO2 prelazi u sumpornu kiselinu H2SO4. Ona oblikuje kisele kiše koje mogu uništiti vegetaciju.

Fizička svojstva zraka- To su vlažnost i zračna strujanja, tj. vjetar. Kretanje zračnih masa posljedica je njihovih različitih temperatura i različitih tlakova. Vjetrovi povećavaju hlapljenje što dovodi do isušivanja biljaka. Mehaničkim pritiskom oštećuju i kidaju biljke, odnose plodno tlo sa staništa na kojima je uništen biljni pokrivač. To se naziva eolskom erozijom (Eol-grčki bog vjetra).

Vjetar je važan pri oprašivanju biljaka i rasijavanju sjemenki. Zračna strujanja važna su i za životinje, osobito one koje lete. Ptice dobri letači (albatrosi, burnice) mogu se satima održavati u zraku prelazeći stotine kilometara.


OSTALI EKOLOŠKI FAKTORI

Edafski činitelji obuhvaćaju fizička, kemijska i biološka svojstva tla (grč. edafos- tlo, zemlja). Tlo je osnovni supstrat iz kojeg biljka uzima hranjive tvari. Neki organizmi žive u tlu, neki se sklanjaju u njega ili u njemu traže hranu. Različita mehanička svojstva tla uvjetovala su prilagodbe u građi nogu kod životinja, pa životinje koje žive na tvrdom tlu imaju smanjenu površinu stopala (kopito, papak). Životinje koje žive na mekanom tlu imaju povećanu površinu stopala. Organizmi koji žive na pijesku imaju rožnate ljuske nastale preobrazbom od krljušti što ima olakšava kretanje po pijesku.
Orografski činitelji su nadmorska visina, reljef, izloženost suncu (ekspozicija) i nagib terena. Ovi činitelji uvjetuje posebne lokalne i ili mikroklimatske osobitosti staništa, koje su važne za organizme koji u njima žive.

EKOLOŠKI FAKTORI

Na živa bića u prirodi djeluju različiti fizički, kemijski i biološki čimbenici. Fizički uvjeti okoliša ne djeluju pojedinačno nego su međusobno povezani, kao što su svjetlost i toplina, toplina i vlaga, te pokreti zraka, temperature vode i topljivosti plinova. Povoljna temperatura je potrebna za kemijske procese u protoplazmi. Voda je sastavni dio svakog organizma, a ujedno ima veliku važnost u klimatskim, kemijskim i geološkim zbivanjima. Plinovi kao što su kisik i ugljikov dioksid imaju presudno značenje bez obzira jesu li otopljeni u vodi ili se nalaze u zraku. Ugljikov dioksid je važan za proces fotosinteze, a kisik za procese disanja i oslobađanje energije iz organskih tvari oksidacijom. Mineralne tvari , osobito soli dušika i fosfora, potrebne su za sintezu mnogih organskih spojeva-bjelančevina i nukleinskih kiselina. Svjetlost je neposredan izvor energije autotrofnim, fotosintetičkim organizmima ili posredan izvor heterotrofnim organizmima.

Drugi su čimbenici manje bitni ili ograničavaju život organizma. Zajedno sa utjecajem okoliša svi ovi čimbenici, biotički i abiotički, čine skup ekoloških čimbenika. Intenzitet i kakvoća tih čimbenika variraju u prostoru. Najmanji intenzitet nekog čimbenika koji mora postojati da organizam živi jest ekološki minimum. Najveći intenzitet koji organizam može podnijeti jest ekološki maksimum. Između tih vrijednosti postoji optimalna vrijednost ili ekološki optimum, koji predstavlja najpovoljniju vrijednost za organizam ili neki proces. Svaki pomak od optimuma pogoršava životne uvjete. Razmak između donje i gornje granice nekog čimbenika u sklopu kojeg je moguć život neke vrste zove se ekološka valencija.

Ekološka valencija se mijenja tijekom života organizma. Na primjer, ekološki je optimum temperature za razvoj žabljih jaja pri 22 ˚C, ekološki je minimum oko 0 ˚C, a ekološki maksimum pri 30 ˚C. Za sazrijevanje spolnih stanica šarana potrebna je najniža temperatura vode od 18 ˚C. Zbog toga se ne može razmnožavati u hladnijim vodama, pa se u njima normalno hrani i raste ali se ne može razmnožavati.

Prema širini ekološke valencije razlikujemo eurivalentne i stenovalentne vrste, odnosno procese sa širokim ili sa uskim rasponom između ekološkog minimuma i maksimuma.
O ekološkim čimbenicima ovisi koja će vrsta biljaka i životinja živjeti na nekom prostoru, kako će rasti, razmnožavati se i kako će biti brojno zastupljena. Važni su i ograničavajući čimbenici koji se više udaljuju od optimuma ili prelaze granice ekološke valencije.
Na ove činjenice je 1840.god. upozoravao J.Liebig, koji je proučavao ovisnost rasta biljaka o hranjivim solima. Zaključio je da je ograničavajući čimbenik za rast upravo onaj kojega biljka ima najmanje. Gnojenjem čovjek nadoknađuje manjak elemenata u tlu, potrebnih za rast i razvitak biljaka.