Krčenje šume ili deforestacija je uklanjanje šume, kako bi se šuma i šumsko zemljište prenamijenili u druge svrhe, ponajviše u poljoprivredno zemljište ili za izgradnju cesta.
Pojam "krčenje šume" obično se odnosi na aktivnost, prilikom koje se uklanjaju sva stabla. Uklanjanje svih stabala u nekoj šumi u umjerenim klimatskim područjima može biti dio uobičajene i normalne šumarske prakse. To se naziva završni sijek i dio je prirodnog pomlađivanja stare šumske sastojine regularnih šuma. Nakon takve sječe ponovno će se podići nova šuma i neće se šumsko zemljište prenamijeniti u druge svrhe.
Krčenje šuma radi se iz više razloga: zbog prodaje drveta, prenamjene šume u pašnjake ili plantaže, zbog gradnje naselja, cesta, brana i dr. Uklanjanje stabala bez pošumljavanja uzrokuje gubitak biljnih i životinjskih staništa, narušavanje biološke raznolikosti i negativan utjecaj na klimu, okoliš i zdravlje ljudi. Ima negativne učinke na vezivanje atmosferskog ugljičnog dioksida. U obešumljenim područjima mogu se javiti erozije i odroni tla.
Krčenje šuma najviše se događa u slabo razvijenim državama s mnogo šuma i prašuma, gdje se šume krče kako bi se ostvarila zarada na prodaji drva te se dobivaju nove poljoprivredne površine. Koristi se metoda Posijeci-i-spali.
Melioracija predstavlja skup mjera koje se provode sa ciljem popravljanja fizičkih, kemijskih i bioloških osobina zemljišta, kao i stvaranje i održavanje optimalnog vodo- zračnog režima režima zemljišta, radi osiguravanja povoljnih uvjeta za rast i razvoj biljaka i postizanje stabilnih prinosa u poljoprivrednoj proizvodnji.
Riječ melioracija potječe od latinske riječi meliorare, što znači popraviti, poboljšati.
Postoje tri osnovne vrste melioracije:
- Hidromelioracija - odvodnjavanje suvišne vode ili natapanje tla.
- Kulturnotehnička melioracija - krčenje šuma i(li) šikara, zemljani radovi.
- Agromelioracija - okretanje mase tla, dubinsko preoravanje, gnojenje.
EFEKAT STAKLENIKA
Zemlja je veliki staklenik u svemiru u kojem umjesto stakla toplinu održavaju neki od plinova u atmosferi. Oni propuštaju toplinu Sunca koja dospije do tla, a zatim je zadržavaju i održavaju temperaturu na planeti pogodnom za život.
S druge strane, kad ugalj sagorijeva, ugljik se miješa sa kisikom iz zraka i na taj način formira ugljični dioksid – CO2. Ugljični dioksid je plin bez boje i mirisa, a u atmosferi je jedan od stakleničnih plinova. Povećavanjem njegove koncentracije uzrokuje smanjenje gubitka toplote zračenjem sa površine Zemlje u svemir pa se zbog toga povećava temperatura na Zemlji.
Dio reflektiranog sunčeva zračenja se apsorbira i u drugim stakleničnim plinovima N2O, CH4, HFC, PFC, SF6 i taj efekt osigurava da temperatura na Zemlji bude takva kakva je. Postupno globalno zagrijavanje opaženo je u 20. vijeku, a značajno zagrijavanje očekuje se u 21. vijeku. Predviđa se da će doći do globalnog zagrijavanja za novih 2 – 5 ºC.
KISELE KIŠE
Gledano sa ekološkog aspekta, ugalj je najopasniji zagađivač. Ugalj je, kao i svi fosilni izvori energije, najvećim dijelom sačinjen od ugljika i vodika. Unutar ugljena zarobljene su sumpor i dušik. Kad ugljen sagorijeva, svi ovi sastojci se otpuštaju u atmosferu. U atmosferi se te čestice spajaju sa parom (na primjer u oblacima) i formiraju kapljice koje padaju na zemlju kao slabe sumporne i dušične kiseline – kisele kiše.
Kisele kiše štetno utiču na ekosustav, što se ogleda u:
- zakiseljavanje rijeka jezera i površinskih voda, što uništava vodene biljke i životinje,
- uništavanje šumskih kompleksa i druge vegetacije,
- oštećenje materijala, kako što su građevinske i metalne konstrukcije,
- oštećenje spomenika kulture,
- indirektni uticaj na zdravlje ljudi.
Smanjenje emisije kiselih kiša ostvaruje se:
- kontrolom i smanjenjem emisije oksida sumpora i azota,
- dodavanjem krečnjaka u jezera i površinske akumulacije,
- uklanjanjem sumpora iz goriva prije njegove upotrebe (posebno ugljeva),
- ugradnjom uređaja za smanjenje emisije SO2 NOX postojeća energetska postrojenja
Nema komentara:
Objavi komentar