EKOLOŠKI FAKTORI

Na živa bića u prirodi djeluju različiti fizički, kemijski i biološki čimbenici. Fizički uvjeti okoliša ne djeluju pojedinačno nego su međusobno povezani, kao što su svjetlost i toplina, toplina i vlaga, te pokreti zraka, temperature vode i topljivosti plinova. Povoljna temperatura je potrebna za kemijske procese u protoplazmi. Voda je sastavni dio svakog organizma, a ujedno ima veliku važnost u klimatskim, kemijskim i geološkim zbivanjima. Plinovi kao što su kisik i ugljikov dioksid imaju presudno značenje bez obzira jesu li otopljeni u vodi ili se nalaze u zraku. Ugljikov dioksid je važan za proces fotosinteze, a kisik za procese disanja i oslobađanje energije iz organskih tvari oksidacijom. Mineralne tvari , osobito soli dušika i fosfora, potrebne su za sintezu mnogih organskih spojeva-bjelančevina i nukleinskih kiselina. Svjetlost je neposredan izvor energije autotrofnim, fotosintetičkim organizmima ili posredan izvor heterotrofnim organizmima.

Drugi su čimbenici manje bitni ili ograničavaju život organizma. Zajedno sa utjecajem okoliša svi ovi čimbenici, biotički i abiotički, čine skup ekoloških čimbenika. Intenzitet i kakvoća tih čimbenika variraju u prostoru. Najmanji intenzitet nekog čimbenika koji mora postojati da organizam živi jest ekološki minimum. Najveći intenzitet koji organizam može podnijeti jest ekološki maksimum. Između tih vrijednosti postoji optimalna vrijednost ili ekološki optimum, koji predstavlja najpovoljniju vrijednost za organizam ili neki proces. Svaki pomak od optimuma pogoršava životne uvjete. Razmak između donje i gornje granice nekog čimbenika u sklopu kojeg je moguć život neke vrste zove se ekološka valencija.

Ekološka valencija se mijenja tijekom života organizma. Na primjer, ekološki je optimum temperature za razvoj žabljih jaja pri 22 ˚C, ekološki je minimum oko 0 ˚C, a ekološki maksimum pri 30 ˚C. Za sazrijevanje spolnih stanica šarana potrebna je najniža temperatura vode od 18 ˚C. Zbog toga se ne može razmnožavati u hladnijim vodama, pa se u njima normalno hrani i raste ali se ne može razmnožavati.

Prema širini ekološke valencije razlikujemo eurivalentne i stenovalentne vrste, odnosno procese sa širokim ili sa uskim rasponom između ekološkog minimuma i maksimuma.
O ekološkim čimbenicima ovisi koja će vrsta biljaka i životinja živjeti na nekom prostoru, kako će rasti, razmnožavati se i kako će biti brojno zastupljena. Važni su i ograničavajući čimbenici koji se više udaljuju od optimuma ili prelaze granice ekološke valencije.
Na ove činjenice je 1840.god. upozoravao J.Liebig, koji je proučavao ovisnost rasta biljaka o hranjivim solima. Zaključio je da je ograničavajući čimbenik za rast upravo onaj kojega biljka ima najmanje. Gnojenjem čovjek nadoknađuje manjak elemenata u tlu, potrebnih za rast i razvitak biljaka.